utorak, 05.09.2006.
malo me nema, pa me ima
Baš tako! Malo me nema, pa me ima, pa me opet nema, pa me opet ima... I tako dalje... Ma na poslu stalno surfam netom pa mi se kompjuteri zgadili.
Jutros idem na posao (radim od 7, i još je nedjelja) i gledam ta sva lica kako se vraćaju iz noćnog života, Trijezni, polupijani i pijani ljudi (uglavnom ovo treće) sjede u tom tramvaju i spuštaju se ispod svog ponosa i onoga ljudskog. Izgledaju kao životinje krvavih očiju, zmazani od bljuvotina, povlačenja po podu. Lica su im ispijena, blijeda. Cure su u tako kratkim šosevima da im se sve vidi dok sjede onako raširenih nogu na stolicama novoga tramvaja i lupaju glavama o staklo ostavljajući onaj odvratni trag na njemu... Kuda je otišlo vrijeme kada si mogao normalno izaći i ne naletjeti svakih 5 minuta na osobu sumnjiva morala, ponašanja, tako pijanu da ne zna za sebe, a ni okolinu??? Zar je tako super otići van i pretvoriti se u životinju??? Dapače, biti gori od tih stvorenja, vođen surovim motivima da se napije i pojebe nešto?! Muka mi je od tih silnih ljudi kojima u životu jedino ovakava zabava donosi "radost".
Idem dok se nisam još više razočarala u ljudski rod...
Doviđenja
05.09.2006. u 13:00 •
2
Komentara •
Print •
#
utorak, 25.07.2006.
ŠIZOFRENIA... ili samo zaljubljenost..?
Što biste rekli da vam kažem kako mi se u glavi javlja mali milijun glasova, glasića i glasčina??? LUDA BABA; NEMA ŠTA... Ukratko! Neki bi rekli da postajem sve luđa, neki kako me hvata paranoja ili schizophrenia, a ja? Ja bih rekla kako me hvata ljubav, zaljubljenost. Sranje!! Nije da to nije lijep osjećaj, ali trenutno ga ne želim. Odbijam se osjećati zaljubljeno!!! To je tako zajeban osjećaj. U isto vrijeme, bih mogla poletjeti od zadovoljstva, a onda sletjeti, strovaliti se na stjenu i pasti niz nju u smrt. Mrzimmmm! Sebe, njega, sve! Ali joooj. Ponašam se kao glupa dvanaestogodišnjakinja kojoj se sviđa dečko iz susjednog razreda. Samo se crvenim i smješim, a nikako da kažem nešto pametno pred njime... Ili pak počinjem sa svojim uobičajenim glupostima, pa na kraju odem i lupam glavom o stol. Uglavnom, likac ima samo 10 godina više od mene, visok je, zgodan, crn, aaaaaaaaaaaaaaa... Dođe mi da vrištim! Toliko stvari mi se događa u životu da mi je tempo prebrz. Jednostavno ga ne mogu pratiti... Kaskam za svojim vlastitim životom barem 20 metara, a noge me bole od trčanjaaaaa. Al, jebeš ti to, idem ja za tim kretenom od života. Sustići ću ja njega pa makar me ubilo... Samo da ne nastavim korakom glupe dvanaestogodišnjakinje koja ne zna ni kako se zove.
Odluke koje sam donjela: Osvojiti tog muškarca mojih snova pa makar me ubilo
Konačno skinuti ovaj višak kila
Malo promijeniti neke poglede na svijet i stav prema ljudima
I posvetiti malo vremena dragim osobama s kojima sam izgubila kontakt
Have fun
25.07.2006. u 23:15 •
4
Komentara •
Print •
#
petak, 14.07.2006.
Nov početak
Nikad nisam mislila da bih se mogla vratiti pisanju ovoga... Ovog zamornog, ali u isto vrijeme zabavnog sranja. Otišla sam iz neke vrste premorenosti svime što se događalo oko mene. Nešto je puklo u meni i nisam imala inspiracije. Nisam pisala, govorila puno, pa čak ni razmišljala. Jednostavno sam pustila neka život teče oko mene, a ja sam čekala svoj tren. Trenutak kada ću se izdići iznad sebe i opet krenuti. I eto me ljudovi moji. Radim, živim, družim se... Pišem, dišem, zaboravljam i prepuštam se struji.
14.07.2006. u 20:11 •
3
Komentara •
Print •
#
